je i ona to zna. Kupe je bio prazan do posljednjeg stajališta. Stopiraću od stanice bilo šta, pa i magarca ako treba, zna se kako je Isus svojevremeno. Busevi ne idu već dugo po našim selima, a i lakše je kolima, zbog nje. Nakon sat vremena buljenja u kerušu i glađenja njenog glatkog kratkog krzna, zaustavlja se urušeni pasat karavan. Kraj osamdesetih se osjeća na njegovoj karoseriji kao i u enterijeru. Vozač ima ispijeno lice, ali dobronamjerno, ponudi me rakijom, vjerovatno sam još vonjao na Long Džona od puta. Ispijam muški gutljaj. – Dobra? – Domaća? – Jašta. O’ kle si, momak? – Kalezići. – Pa znam to, al’ čiji s’? – Stanoja, Stanoja Kalezića. – O, dobar čo’ ek, jak velim, dobar. – Kako je on? – Dobro je, baš idem u posjetu. – O‘ klen ideš? – Iz Njemačke. – Pa ko te nabuba tako? – Karma, prijatelju, karma. – Lude Švabice – zakrevelji se i otpi rakije zadovoljno. I ova moja kad ošine mene nije mi svejedno, ali ni ja ne ostajem dužan, poslije kad se pohvatamo leti perje k’ o
165