znao sam da me ova keruša prihvata na isti način na
koji sam ja prihvatio nju. Otiđoh kod starog komšije
preko puta, bradonje s tregerima s kojim sam jednom
osjetio zov pasa.
– Izvoli ovu kutiju, kupio sam Gorenje usisivač, ako je
kutija kao usisivač, nemaš brige. Nasmija se
panoramom usamljenih zuba. Tek se okotila, komšije
odniješe štenad, baš je slaba, teško će se izvući. Ti
mora da si neki bokser kad si tako modar?
– Pa da.
– Nekad sinko moraš i da izgubiš da bi znao pobjediti.
– Ko je to rekao, čiča?
– Ja, sad. Čuvaj kerušu, mali, dobra je to zvjerka, dosad
sam je ja hranio. Gdje je vodiš?
– U Kaleziće, to je između Prnjavora i Dervente. Selo
presječeno nedovršenim autoputem. Imaju ribnjaci, ali
nema ribe. Ako budete u prolazu potražite kuću
Stanoja Kalezića, tu smo ona i ja. Kerušu sam lagano
prebacio u kutiju, nije se opirala, ali nije ni pomagala.
Tresla se cijelom dužinom tijela, ima dugačke noge
kao, kao jedna žena, ne znam da li je živa ili mrtva, u
mojoj glavi je u sličnom stanju kao keruša.
Vraćam se na stanicu busom. Teško nosim kutiju,
morao sam je zatvoriti da me ne izbace gnjevni šoferi.
Dva je sata već, kreće voz za Vijačane, to je selo tik do
mog, do mojih Kalezića, kupio sam vodu keruši. Pije, to
je dobar znak. Gleda me očima povjerenja, spasio sam
164