No šta ja sad da radim, koga da volim, koga? Lorejn,
Judo!
Ulijećem u stan, uzimam laptop sa stola i nikad
pročitane ispitne knjige. Krenuo sam na izlaz, ali ne,
zaboravio sam najsvetije. Osvrćem se prema njima, oni
su tu, gledaju me, Brus Springstin i Sveti Đorđe!
Njihova snaga je rasuta po istočnom zidu.
Brus u crno-bijelom printu drži svoju improvizovanu
stratokaster gitaru snažnim bicepsima radničke Nju
Džerzi klase. Brus se nada, Brus živi dobronamjerno,
optimistično, zdravo prgavo propovijeda. Sveti Đorđe
drži koplje u rukama, sa crvenim plaštom na leđima, na
bijelom konju kao prvoj istini on probada zlo, aždaju
što je dotad uzimala najljepše žene jedne zemlje.
Divno, plemenito. Njih dvojica, oni su borci do kraja.
Nemam ni ja pravo da odustanem. Samo gdje je moja
gitara? Moje koplje? Možda je u rancu, možda je to
moj laptop? Skidam ih sa zida i stavljam u torbu
zamotane u peškir iz kupatila.
Ključ od stana ostavljam kod žene Kita, domar nije kod
kuće ovaj put. Oboje smo pokazali gađenje jedno
prema drugom i razišli se bez pozdrava.
Ispred zgrade kod stepenica leži Ušonja, Ušonja je u
stvari ženka, bolesna ženka nekog lovačkog psa.
Ušonja, keruša Uša je izgledala loše, lošije od mene.
Vidim samo snijeg u njenim očima, smrt je vonjala više
od psećih žlijezda. Kako otići od nje? Pomazih je po
njušci, njuška je hladna i vlažna na neki ljubavni način,
163