Sjedio sam sam u kupeu, napio sam se i spavao do
kraja puta. Čak i dok su mi graničari pregledali pasoš
nisam im davao do značaja ništa više no trudna žena u
uskom džinsu. Izlazim u Banjaluci, grad je drugačiji,
ravnodušniji, nešto se promijenilo u meni, dlanovi su
mi se znojili, znam i riječ za to. Postao sam kukavica,
nisam znao šta dalje. Gledao sam vozove kako odlaze,
gledao sam šine, trzanje teških vozova na njima, da li
bi iko patio ako skočim kao Titov čovjek? Da li bih ja
patio, u kom krugu pakla bih završio? Ako pakao
postoji, ako Bog postoji, zašto nije oprostio svom
najboljem anđelu zbog jedne greške? Lucifer je bio
najbolji đak, čemu tolika mržnja? Da li mi se zato Hari
ne javlja? Da li je to isto? Ako skočim, ne bih osjećao
ovu iznenadnu prazninu preko ambisne rane u plućima
zvane poraz? Uplaši me misao, stresoh se i požurih
nepravilnim korakom do taksi stanice. Vozi me tiha
krupna žena, blijeda sa izraženim rumenilom na licu,
izgleda kao pobjegulja sa barokne slike. Ne dopadam
im se, možda da joj ostavim traumu umjesto bakšiša?
Da iskočim ovdje na brzoj traci za Starčevicu? Da
budem prepolovljen drugim vozilom, ovim kamionom
recimo. Odvratna slika kao domaći film, mater u crnini,
ćaća u tamnoj, zamalo vojničkoj odori, stidi se sina
izdajnika, gubitnika, bez snage, sina Zorana, Zorana
bez dovoljno muškosti za borbu. Drugi sinovi su možda
bjelosvjetske pobjegulje koje se ne javljaju, ali bar još
nose časno prezime Kalezića, produžuju lozu.
162