– Passport?
Vadim iz kaputa biometrijski pasoš te Bosne i te
Hercegovine. Hoće li konačno neko da zaštiti moje
vitalne i racionalne interese?
Gledaju fotografiju, zatim mene.
– Kommen Sie, bitte, herein!
Ulazim na stražnje sjedište njemačkog patrolnog
vozila. Nije me briga gdje će da me voze, možda mogu
u zatvor. Tamo ću se boriti za novce, postao bih
najbolji borac iza hamburških rešetaka i još o tome
napisao knjigu. Lorejn bi je kupila… Lorejn, kakva
Lorejn! Više ništa nema smisla, zbog koga, zbog čega,
neka me ubiju u ringu i zakopaju pod „nepoznat”.
Nakon posljednjeg skretanja, prepoznajem mjesto, to
je glavna hamburška stanica, stanica za vozove koji će
me vratiti, otpremiti, skladištiti do poslednje stanice, a
onda ko zna. Žao mi se: „Odseciite mi ruke i pretvorite
me u kamen”, hvala Miljkoviću na vrhunskom stihu,
tako olako me nokautiraš.
– Gutes neues Jahr – reče policajka, nakon što sam
izašao sa polupraznim ruksakom u ruci.
– Happy, yes. Mašem koliko rebra dozvoljavaju.
Ostavio sam dvije sardine na stražnjem sjedištu, valjda
će ih naći prije no ih neki narkoman ubije otvaračima,
ne bi bilo fer. Pokazujem na zadnje sjedište okreću se,
dobro je, švapski žandari su na mojoj strani. Nešto
ozbiljno nije u redu sa mnom kad ovako mislim.
160