Vadim Jungovu mapu duše, ostavljam je u dnevnom
boravku, na prvoj polici pored knjige „Novak Đoković”.
To sigurno on čita, dok jede hljeb bez glutena, on, otac
Lorejninog djeteta! Izlazim kroz holivudski prozor,
padam na travnjak i još više povrijedih koljeno. Crne
pantalone su zelene na koljenima. Otvaram kapiju,
želudac se uvrće, paradajz nije pomogao, bljujem po
cesti njemačka jaja i šunku, bljujem sebe, nju i njega,
svoj san, smisao, život, boks, Banjaluku, jutro i mrak,
modrice, rebra, Duška Dugouška, Karotte, sve
tobogane svijeta, Đokovića i torbe za mali fudbal.
Okrećem se, kuća djeluje tako spokojno bez mene u
njoj, zbogom Lorejn, ti si sad Anja, Anja Toplica.
Obrisao sam usta rukavom poderanog kaputa.
Pokušavam da trčim prema bus stanici. Ponoć je kroz
dva sata, ne mogu, šepam lagano. Pored mene prolaze
patrolna kola, natpis Polizei izgleda tako neozbiljno
kao onaj prokleti Duško iz sobe. U kolima su žena
pandur i muškarac. Gledaju me u oči kako samo oni
znaju, tačnije u ono oko koje je otvoreno. Gledam ih
direktno, prkosno, bez straha, kao posljednji izdisaj
kiklop-boksera. Nastavljaju da voze mimoilazeći me,
okrećem se, mašem im haotično. Auto zastaje na cesti,
vraćaju se u rikverc polagano.
– Bitte? – govori pogrubim testosteron glasom
plavokosa Švabica.
– Train station. How?
Zgledaše se, nakon kraće rasprave između sebe.
159