dvije sise kao djeca sveci koji nosićima streme u nebo.
Oh, Lorejn, zašto? Zašto?
Vraćam haljinu na vješalicu, utučen ulazim u sobu
nasuprot ormara. Spavaća soba, Lorejn spava na
desnoj, toliko znam, mirišem uredan jastuk u boji
neba, dodirujem pokrivač boje svježih maslina. Tu me
vara, tu zaboravlja, tu se mišići drugog muškarca
napinju u svoj svojoj snazi čineći njene krike pjesmom
u kojoj dobijaju milozvuk veći od majke božije. Grčim
se nad krevetom onako kako i on nad njom. Plače mi
se, ne mogu, vadim kitu i mlataram po jastuku lažnog
Toplice Milana. Ne mogu da pišam, ali malo herpesa
nije na odmet. Izlijećem iz sobe ljut, ponižen,
uvrijeđen, otvaram susjednu sobu. Taj prostor!
Osjećam nesvjesticu, mučninu ulaska u bolnicu, u
mene bulji Duško Dugouško sa zida, ogromni print
Duška kako grize Karotte, to piše iznad njega. Ispod
Duška mini-krevet od punog drveta i žuti tobogan.
Oni čekaju bebu? Potrčah niz stepenice, pašću, loše mi
je, vadim sok od paradajza u hodniku. Pijem, dok sok
curi niz bradu. On će mi pomoći, on je plazma dobrog
osjećaja, zdravlje i topla kašasta ljubav jure kroz peškir
- suvo grlo. Kad bi nekako mogao nestati u toj staklenci
soka, plivati u njemu, izgubiti sa zadnjim atomima
snage, postati on, gusta crvena tekućina, nahraniti
Lorejn sobom i postati dio tog nedonoščeta, malog
fudbal-špilera, tad bi sve opet imalo smisla.
158