svakako. Šepam kroz hodnik, njen kaput, dodirnuh ga nježno, zatim naglo guram glavu u njega. To je taj miris, miris Lorejn! Dobih erekciju i još jači svrab. Izvlačim kremu iz džepa i mažem uzbuđenu glavu izvučenu kroz šlic pantola na peglu. Uzbuđen počeh se dirati, no suludost situacije ga vraća u pantalone. Nastavljam uz stepenice, pri penjanju bolna rebra mi guše dah. Na vrhu rostfrajne ograde tri sobe i ogroman integrisani ormar. To je sigurno Lorejnina ideja. Otvaram ormar kao trezor našeg Predsjednika. On sigurno ima ovakav kući. Ormar je veličine sobe u kojoj spavam, samo ovdje nedostaje prozor sa pogledom na Ušonju i ekipu. U prvom planu je torba sa opremom za mali fudbal, kako tipično, prosječno. Tu je dosta sportskih odijela, klasik kariranih košulja, bučice koje digoh, nije ništa jači od mene. Mali fudbal vs. boks, piece of cake, rekli bi Ameri. No, ja nisam bokser, više vreća reče ogledalo nasred ormara. Tu su cipele, izvadih kitu i popišah se duž njegovih cipela i u mali-fudbal torbu. Smijem se podlo, okrećem se prema Lorejninim stvarima, divne su, toliko stila čak i u jednostvanim stvarima. Izvlačim sivu haljinu sa prorezom na leđima, zamišljam i njene duge noge kako kradu poglede. Kako stoje kao srna nad izvorom vode, njena ramena, krhka leđa i tanke naramenice kako padaju i čuvaju ta dva mala anđela,
157