afrička poglavica u transu, mislim da ako priđem korak
bliže, čuće se unutra. Stojim ispred dok minute
prolaze, brojim korake do vrata, šta reći, kome, šta ako
vrata otvori on? Vadim kapu iz kaputa, navlačim je do
očiju, sad sam skriven, neprepoznatljiv, fantom u
Hamburgu. Pomrčina osvaja grad, auta polako prolaze
kroz ulicu. Očigledno nema nikog kod kuće, to me
ohrabruje da odšepam unutra, vratanca avlije su
hladna za moju ruku. Kita počinje da me svrbi, ne
mogu sad. Obilazim oko kuće, svjetla su mrtva, i dalje
čujem iritantnu muziku džingl bels ili slično, to me
naljutilo dovoljno da podignem prozor na bočnoj strani
kuće. I zaista sam u kliše filmu holivudske produkcije,
gdje se kaćuni ne stavljaju u prozorska okna.
Tresem se na miris unutrašnjosti, kuća miriše na dom.
Fotografija na polici, Lorejn, Anja i on, Toplica, smiješe
se meni, šepavom provalniku unakaženog lica sa
starim pismima u torbi. Nastavljam da hodam po
onom što zovu dnevni boravak ili liebe nešto, jebi ga,
dvojka iz gimnazije ne dozvoljava više. Drveni pod
pucketa i kao na božićnoj čestitki iz kamina od crvene
cigle se blago dimi. Uđoh u kuhinju, uredna, domaći
set noževa ili švajcarski, tu su visoka vrata sa skupim
mermerom. Imali su novca, onoliko koliko ja nisam
nikad imao. Otvorio sam frižider: meso, sirevi, masline
vino preskačem, ali Paulaner Vajzer obih o mesingani
sto i povukoh sav sadržaj. Crni Đorđe, imaš alternativu
156