– Vozim te, nije daleko odavde, ako požurimo prije
špice. Imaš sreće, Kaleziću.
Sreće. Auf wiedersehen, hamburška pošto, hvala što si
čuvala moja pisma, mora da su ti bila lijepa, mora neko
biti romantičan u ovom stoičkom gradu, uzimam da si
to ti. Hamburg je uređen grad, čak i u novogodišnjoj
euforiji ulice su čiste, ljudi žure planirano, kao da sam
ušao u nedjeljni TV film sa osrednjim glumcima, istim
scenarijem, ali sa panoramom grada zbog kojeg ne
odustaješ od gledanja. Izašli smo iz grada.
– Ovo je fino naselje, nije Anja luda.
Bocnu me laktom u rebro, muški, šeretski.
Ne govorim ništa, u glavi ponavljam molitve,
zbunjenost
novonastalom
situacijom
siječe
pravolinijske krivine prije Drugovog taksija, da bar
nikad ne stignemo, da ostatak svog vijeka ostanem na
suvozačevom mjestu. Koliko sardine može stati na
stražnje sjediše, hiljadu, dvije? Da li da se vratim u
Banjaluku? Znojim se kao podmiška debelog pekara.
Sve kuće u naselju su iste, široki prozor na sredini,
široko prizemlje i prvi sprat, okolo su patuljci obučeni u
mala Djed Mraz-odijela, čak se u pozadini čuje
iritantna melodija jeftinih muzičkih kutija.
– To je to, druže.
– Evo ti sto.
– Hvala, druže, sretna nova i pozdravi Anju.
Prećutah čestitku. Bijela avlija me dijeli od prilaza
debelim vratima sa priborom za kucanje. Srce je
155