– Lorejn? Luđi si no što sam mislio. Hajde idi radi, ja
sutra rano ustajem.
Hari ubrzano nestade kroz pristojan mrak da hvata bus
za svoje veselo naselje Lauš. On radi na fakultetu kao
asistent i ne mari za mušterije koje će još malo početi
da dolaze, ne mari u istoj mjeri koliko ni ja za njegove
guštere.
Sveti Đole, pomagaj! Pogledao sam gore šireći ruke
ispod neonskog svjetla hostela Orijentir.
Smjena prođe obično, tek dva starija para u legalno
pristojno vrijeme. Uspio sam da spavam, na Lorejn
nisam mislio, roman sam ostavio po strani u mislima,
doći će kad dođe. Vjerovatno u neki ponedjeljak,
literarni ponedjeljak, zvuči kao emisija o kulturi na
lokalnoj televiziji.
Polusvjež i odmoran pojeo sam tri kisela krastavca i
jogurt, možda izvučem kilažu. Danas treba da uradim
nešto veliko, to mi je potrebno, osjećaj moći. Motor!
Kupiću motor, kupio bih ga da nisam klošar, nešto
drugo.
Kući nisam išao, popio sam kafu u centru, u
snobovskom dijelu, gdje je skupa, ali i bogata ukusima
Kolumbije.
Posmatrao sam žene, djevojke, djevojčice, tad mi se
vratila Lorejn, i sve te ženke su nosile nešto njeno,
imale su sreće bar toliko da imaju nešto kao ona. Neke
su imale njene duge noge, neke opušten i graciozan
hod, druge su krile oble skakutave grudi, ima uska
16