nasmijana, zdrava, iskrena, čak i na moj spoljašnji izgled kojim odajem izgled propalice iz voza, a i iz života. Jaja i šunka su imali ukus najbolje gozbe, mislim da bi ovo i direktor u bolnici jeo po cijenu još jednog infarkta. Kafa ima aromu badema, čisti me, uljuduje. Dok srknuh treći gutljaj kafe pored bifea prođe doktor Vladeta, odmjereno podiže Šerlok Holms kapu prema meni i nastavi u pravcu taksija. U njegovom pogledu boravi neki izmiješan osjećaj sažaljenja i divljenja, to me zainteresovalo. Ostavih kafu, platih fruštuk sa sve napojnicom. Ubrzano sam šepao za doktorom, ali osim sopstvene sličnosti sa Kvazimodom, nisam ga uspio pronaći u gužvi hamburške stanice. Treba mi pomoć da nađem Lorejn, Njemačka je to znala, cijelom dužinom se na to smijuljila, čistunski, iskreno. – Guten Tag. – Hi, how can I find Gutenberg Straße? – Gutenberg Straße, Ich weiß nicht. Sabotaža prvog taksiste. Drugi je isto odgovorio i treći i četvrti. Majku mu, pa gdje sam slao sva pisma, zlatne riječi i zlatnu bajaderu? – Druže, to možeš podići u pristupnoj pošti, mogu da te odvezem. – Druže? Njemačka mi ne može ništa, taksista je moj čovjek. – Vozi me, druže, u poštu po stvari.
153