– Dozvolite da završim, rekli ste da ste vjernik, ljubav
će sama doći, nada je usađena u svaku vjeru, religiju,
možda je vrijeme da pravite nove mape.
– Moja mapa kaže da je blago u Hamburgu.
– Vidite, oboženje… Od govora koji me odnosi u stanje
očaja me odvede svrab međunožja. Vrijeme je za
mazanje.
– Gospodine Vladeta, moram do toaleta – zgrabih
stvari i izbacih se iz kupea.
– Vaše vrijeme će doći, Zorane.
Pogledah ga u oči, ovaj čovjek misli šta govori, ali on
ne zna ništa o meni i Lorejn.
Kita izgleda bolje, bolje od mene svakako i uskog
voznog toaleta.
Otiđoh u susjedni kupe, bio je prazan i neobično tih,
čulo se samo tumbanje voza na pruzi, to me opušta.
Mjeseci bez Lorejn su brzi, ali teški. Nakon dugo
vremena osjećam sporost vremena, udaljeni trepet šta
će se desiti u Hamburgu kvari zen atmosferu
putovanja. Možda treba da se vratim Vladeti, ali ima
nešto u njegovoj priči što mi se ne dopada, neko
odricanje za koje je kasno, jedanaesta runda teče,
sudije znaju, Sveti Đorđe zna. Pokušaću nazvati Harija.
Pretplatnik je trenutno nedostupan… O, Hari, ti naivna
budalo.
Hamburg je teško mrziti, čak i sad dok doručkujem u
große bifeu u stanici, sve je uredno, čisto, posluga je
152