– Znam, profesore, ali kao što vidite, od juče mi
nedostaje par zubi, to se odrazilo i na riječi, iako sam
pisac.
– Pisac? Drago mi je, i ja sam objavio nekoliko knjiga.
Jeste li vi objavljivali, Zorane?
– Upravo sam dobio drugu nagradu na Glasovom
konkursu za priču.
– Čestitam, samo nastavite, kako se zove naslov vaše
priče?
– O pasulju, Ceci i nečem novom.
– Interesantno, volio bih pročitati jednom prilikom.
– Šta vam radi djevojka?
– Ona… Studira odnose, međunarodne odnose.
– Odlično, taman će me moći vidjeti na predavanju,
ako je tematika interesuje.
Ćutim.
– Večeras, gdje slavite Novu godinu?
– Negdje, gdje Lorejn izabere.
– Lorejn, ona je Njemica, oprostite što pitam?
– Da, ne, mislim, nije… Počeh da se češkam po čelu,
gdje naiđoh na čvorugu zbog koje uvukoh šištavo
vazduh kroz zube.
– Znate Zorane, čovjek nekad treba da zna kada je
vrijeme da krene dalje…
– Mislite, dalje od Hamburga?
– Ne, duhoviti mladiću, vidim da ste napeti,
povrijeđeni…
– Karma je čudo, gospodine Vladeta.
151