je onim sisama, imam svoju bitku od koje ne mogu da
odustanem. Oblačim se, uzimam jedva taknut
biometrijski pasoš iz ladice. Željeznička stanica na sajtu
pokazuje da voz za Hamburg polazi za dva sata. U
kupatilu poderan čovjek, djelimično perem zube, pasta
i ledena voda smetaju skoro narušenoj gleđi. Oko je
otečeno više no juče, boje su tamne i postojane, krv na
usni se skorila, na rebrima se nalazi modro plava lopta,
zaista postoji fudbal u meni, iako ga ne pratim. U torbu
stavljam sok i dvije sardine. Uzimam knjigu Jungova
mapa duše koju mi je Lorejn posudila jednom prilikom,
red je da joj osvježim pamćenje i s njom probudim
zaspalu nostalgiju. Stenjem dok dišem, ne zvuči
prijatno. Oblačim pantalone na peglu, ali ne odustajem
od pocijepanog kaputa, nagrnuh ga na sebe. Mašem
Springstinu i Svetom Đorđu: – Pratite me, trebaće mi!
Blago šepam kroz hodnik, eho hodnika to iritantno
prati. Ugleda me naplatnik u hodniku, domar zgrade se
smiješi mojoj izopačenosti.
Klimnuh prema njemu: – Bar ne spavam sa kitom
svako veče.
Uozbiljio se kao da ga ugleda ispred sebe, tog golog
kita koji hoda razgaćen, opasan. Vjerovatno od takve
imaginacije djeca imaju traume, no, sam je tražio.
Psujem nebeska tijela, dok otvaram izlazna vrata.
Zovem taksi, ne mogu drugačije. Mogli smo možda
Hari i ja, kao Hemfri Bogart i francuski policajac na
kraju da odemo zajedno, no u našoj priči žena je
148