Našao sam Crnog Đorđa u frižideru, sok ću ostaviti za
put. Ispijam Đorđa u tri gutljaja, ječmeni slad, 5,6 %
alkohola, osjećam, djelimično laka noć, misliću na
Lorejn, šta mi drugo preostaje za kraj i početak.
Spavanje je, u stvari, druga borba koju sam izgubio,
bolnije od samog šutiranja, prokleto bolno.
Šest i trideset, prije nokija budilnice, ko rano rani, rane
ga bole više, stihoklepačko buđenje obećava dan.
Moram nazvati Harija, nije me zvao, znači pedeset
posto da Sonja našu alkohol-noć izostavi od Harijevih
sitnih pomalo vilenjačkih ušiju koje objašnjava
porijeklom Novozelanđana vilenjaka i djeda koji otide
u Australiju kao pionir Banjaluke i vrati se noseći njihov
virus na rasplodnim organima, a majka, priprosta
domaćica iz Motika je bila savršeno rasplodna da rodi
mješanca vilenjaka i prigradskog Banjalučanina. Kakva
priča, uvijek me nasmije, no ne i jutros, bolovi su
tužniji, a preduga zvonjava nije kocka.
– Halo? – upitnim glasom tražim odgovor.
– Znam sve, Zorane, nemoj me zvati više, završili smo,
Sonja mi je odmah rekla kakav si, a nakon svega ovoga
sam uvjeren. Zvao si je da idete u stan, nevjerovatno.
– Daj, Hari, vjerovaćeš njoj, ne meni?
– Da, zbogom, želim ti svu sreću u novoj.
– Znaš, idem u Hamburg. U trenutku me zabolje vilica.
Veza je prekinuta. Pokušavam ponovo, odbijen poziv.
Pobijedila je, sve pohvale, da pišem poruku, pravdam
se? Ne mogu da se borim protv Harija sad, hipnotisan
147