Daca odgurnu novce, ali u isti mah se zaustavi.
– Uzmi, Daco, ne luduj, imam ja, ne brini.
Opet poče da plače trpajući novce u prednji džep,
zagrlila me, na šta jauknuh kao neka životinja, jarac šta
li.
– Čekaj, imam nešto za tebe – razdragano kao sa
olakšanjem što odlazi, Daca otrča do pulta i izvuče
flašu njega, on će pomoći da izdržim večeras, da! Da!
Eliksir ljubavi nakon noćnih smjena, mamurluka i
samačke melanholije, arterijski crven kašasto-gust
domaći sok, sok od paradajza!
Uzimam taksi do stana, taksista odbija da naplati
vožnju. Izgledam gore no što mislim, poznavajući
sistem plaćanja BL taksista. Duša me jedino ne boli,
dok ulazim u stan, dobro možda malo za Varteks
kaputom i leviskama, ali i sintetičke pantole na peglu i
srednjoškolska vijetnamka mogu proći u Njemačkoj.
Sporo skidam odjeću, dao sam novce, očekujem
iskupljenje. Vreo stan prija svježim ranama. Gledam
kroz prozor, psi leže tužno na asfaltu, Ušonja sporo
mahnu jednim uvetom kad me primijeti, zatim
namignu ispod sažaljivih obrva.
Mahnuh nazad, pokušavam se nasmijati, ali moje
mirno lice mi je potrebnije no ikad, poderana usna tek
treba da zaraste. Hvala Ušonja, hvala ostali manje ušati
dječaci, hijene su ostale tamo dole, bešiku prazne na
drugom licu.
146