– Zažalićeš zbog ovoga. Šef utrča u mečku i odbruji u noć. – Zorane, sine – Daca cmizdri onako kako bi to činila moja majka da je tu. Prija mi to, osjećam se jačim, pokušavam da se smijem, ne ide mi, lagano kašljucam dok se ispravljam na noge. Mogu da koračam, teško dišem, glava me boli na toliko mjesta da imam osjećaj da nije moja, da imam još jednu glavu na tijelu i da mi smeta. Uđoh u hostel uz pomoć Dace, ona izvuče ispod pulta prvu pomoć, odlazim u kupatilo. Izgledam kao sirovo meso, mesnica, natečena usna kao matora holivudska diva, nasmiješih se, zubi su iskrzani kao loša testera. Oko je zatvoreno, boja dubokog mora u lijep sunčan avgust. – Istra – rekoh naglas. Daca utrča sa vatom, plačući mi čisti lice. Smijem se, vraćam lice u normalu, jer nije prirodno da se smijem, paradoks batina. Htio sam Šampiona, dobio sam Šampiona, plus šefa i sukob vodećih rivalskih kompanija u proizvodnji sportske opreme. – U redu je, Daco, dobro sam – rekoh sa stezanjem. – Digni kaput. Kaput je prljav, iscijepan na ramenu, Varteks nije predvidio batine kad su ga šili. – Dobro, samo su momački natučena, nisu slomljena. Daca se usudi da dodirne predio onog što su oni gledali kao loptu, momačku loptu. Izvukoh novčanik pokretljivom rukom iz izderanih leviski na koljenima: – Evo ti 400 evra, idi odavde, traži drugi posao, svakako ćeš dobiti otkaz.
145