gledam na lijevo oko, osjećam izrezbarene zube, lice
mi je natečeno, pljuvačka topla, slana, prijatna.
– Zorane, Zorane? Hajde se sad lijepo izvini i vrati
novce koje si uzeo na prevaru. Samozadovoljno me
gleda, baca cigaretu tik pored friško nabubane glave.
Vilica me boli kao da sam pokušao da progutam
patiku. Ko zna, u gužvi možda i jesam.
– Jebi… – ne mogoh dovršiti, udari me Najk. Šampion
me prepoznaje. Vidim ga ćoškom zdravog oka,
odmaknuo se sa izrazom žaljenja, gleda Palijačija kako
plačnim glasom pjeva, boli ga scena, ali voli previše
pozorište da ode. Zalijeće se, još jednom me šutira u
rebra.
Najk patika mu prilazi, šef ih gleda sa nevjericom, no to
mu krade pažnju tek na tren, odrozava šlic i vadi nešto
što bi trebalo da bude kita. Znam šta želi, da me ponizi
do kraja, da pokaže da mu nisam dorastao, da je on
šef, a ja tek popišani radnik, bukvalno.
Krkljam, smijem se veličini penisa: – Ako me popišaš...
– zakrkljah, pokušavam duboko udahnuti, rebra nisu
dozvolila, uz stenjanje porodilje – ubiću te.
– Ne misli da ću to učiniti – kezi se sitnim, neravnim
zubima boje tek popušene cigarete.
– Ne! – odguruje ga ona, taj loptasti simbol sreće.
Ljutim pandurskim glasom, tjera Šampiona i Najka, to
je ona, Daca, inspektor iz mraka učini šefovu kitu još
manjom.
144