zove, Gutenbergstraße 13 me zove. Love is the drug,
rekoh vazduhu.
Prilazim hostelu, pored mene prolazi garavi Mercedes.
Ich liebe Dojč!
Zaustavlja se nakon mene, naglo. Okrećem glavu,
snažna bol, pokušavam da odgurnem od sebe tu
životinju. S leđa sam dobio dva udarca u tijelo, grčim
se, padam na zemlju, vidim Najka, vidim šefa hostela
kako izlazi carski, zatim dobijam tri udarca u lice. Ne
znam zašto vodim evidenciju, ne mogu da se
pomjerim, nada mnom je Najk i ako me ne vara znak,
na drugoj patici je ribok, takođe jedna od vodećih
kompanija sportske opreme. Šutaju me bez prestanka,
trudim se da ne ispuštam bolne uzvike, mislim na
Lorejn, mislim na njene pazuhe, mislim kako gasi alarm
umjesto da ide na fakultet, samo zato da bi još ležala
kraj mene, mislim na njen miris, dok se dvije
kompanije bore za tržiste, baš tu na zaleđenom
banjalučkom asfaltu, kraj hostela blizu glavne ulice, na
raskršću, sa pristojnim mrakom za sve otuđene
parove. Ne odustaju, šef puši cigaretu, ispušio je
polovinu, pokušavam da izvirim u prekidu zaleta da
vidim Ribok lice. Nevjerovatno, to je Šampion, bije me,
bije me za lovu, prehranjuje porodicu kao razbijač, kao
Ribok reketaš! Gazda spušta ruku, patike prestaju,
zavidna sinhronizacija, moje disanje nije. Iako je
adrenalin u sve i jednoj ćeliji mog tijela, ne mogu da
143