dio tima, da sam najbolji. Šampion, prepao se, sigurno
je to, Šampion me se prepao i nije se pojavio.
Kukavica, kovarde bez kohonesa, prijavio me treneru
znajući kakva sam zvijer. Volim da mislim da je tako.
Odoh da proslavim do Kastelite, vraćam se Crnom
Đorđu, trijumfalnom pivu pobjednika.
Koračam hitro, sad mi je toplo, boje me se banjalučki
bokseri, sinovi Marijana Beneša zaziru od mojih
seoskih mišica, svog onog ugrabljenog sjena predaka,
drvenih teških plugova nad oranicama, ulovljene
divljači, bio sam neko i nešto u Banjaluci, jedva čekam
da kažem Lorejn, već sutra ima da putujem za
Hamburg. Od vijesti se nasmijah glasno, iskreno, s
puno ljubavi i dječije radosti, sam sam sebi simpatičan,
volim se, gledam se u izlog. Banjaluka je odjednom
lijepa, izgledam kao dio nje, kao dijete iz reklame za
koka-kolu. U pozadini čujem zaraznu muziku: –Praznici
nam stižu, praznici nam stižu... Da, da, to sam ja,
čekam voz Koka-Kole sa Djed Mrazom na njemu kako
se smije uz flašu tamnog američkog slatkastog otrova.
Voli me, Djed Mraze, baš sam dobro, hrabro dijete,
grijem se rukama u kaputu, novom Varteks kaputu. Još
samo da pada snijeg, ali ne boje škrto nad dejtonskom
Bosnom i Hercegovinom, isto onako kako smo mi škrti
prema njoj. Znam šta ću, proći ću kraj hostela blizu
glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za sve
otuđene parove. Daca je još tu, da se pozdravimo,
sutra idem, putujem, Hamburg me zove, Lorejn me
142