ne volim to ništa više nego kretnju Šampiona u ringu večeras.
Strah treperi ulicom, ne mogu reći da li zima dolazi od decembra, smrznutog pločnika ili starčevačkog brda. Miriše borba, Sveti Đorđe je na mojoj strani, brzo se prekrstih pred Romskim udruženjem, pa i Cigani ga slave, tako mi Kusturice, pa to je sjajno, jedino ako njega ne čuva Mihajlo, to bi mogao biti problem. Ulazim u ledenu salu, svi se zagrijavaju, trener kuca poruku na prastaroj nokiji, nema Šampiona, svi ostali su tu. Fanta me ugleda, mahnuh mu, ne reaguje. Trener naglo ustaje, mirnog lica rotvajlera prilazi. – Zdravo, mali. Drugi put sam mali u istom danu, ne dopada mi se to. – Zoran, Zoran S. … – Dobro, Zorane dečko, dobar si ti momak, ali moram ti reći da su vrata kluba od danas za tebe zatvorena, jednostavno nije ono što nam sad treba, a dečki su počeli da se žale, žao mi je, a ti nastavi da vježbaš zbog sebe, ako ništa, nađi neki drugi klub. – Pa kako mislite ne treba? Zašto? Pa rekli ste da imam smisla? – Da, da, znam, znam, neka ti je sa srećom. Trener se okrenu i vrati grupi. Hijene su se smješkale, Fanta zainteresovano zagrijava zglobove. Bokseri, bili su lijepi, zgodni, mladi pod žarkim svjetlom neonke, volio bih da sam na drugoj strani, da sam tamo, da sam
141