– Kako god, uzmi šta hoćeš.
– Da, čuvaj se. Rekoh to tonom neprijatelja.
Prećuta moj odlazak, kao i konfiskovan dar: biftek iz
Fenjera, burbon i broj.
Sestra me presrela na odlasku: – Nešto nije u redu sa
dostavom?
– Naprotiv, seko, evo ti ovaj broj, javi se sutra, reci da
se javljaš po dogovoru, ozbiljna lova, malo posla za
direktora, vjeruj mi.
Nasmiješila se i uzela broj sitnim prstima krvavo
crvene nijanse na noktima. Možda ga nazove, možda
ne, možda ga odbije, možda ne, možda ga ubije… a
možda ga samo dobro pojebe. Meni ne treba ništa
osim ovog bifteka, burbona i Lorejn, ne znam šta je
ukusnije.
Odspavah nakon ručka, stan je zahvalno topao.
Vrijeme je treninga, dan D, uzimam stvari za boks,
umivam se hladnom vodom. Mladić u gaćama izgleda
manje vatren, ali još bijesan, nisam ga koristio poduže,
osjećam dodatnu energiju, trebaće mi protiv
Šampiona, iako ne planiram da ga tucam, već tučem.
Povlačim gutljaj burbona iz boce, jurim niz prljavo
stepenište, srce mi pumpa u ušima, idem u stršljenik
da se bijem s najvećim, a ja sam tek alergični trut,
večeras imam pravo na strah.
Psi me promatraju ispred zgrade 42, keze se, opet
znaju više od mene, najveći Ušonja trčkara oko mene,
140