te uzmi jedi, pij, ja svakako ne smijem. Kao da ljudi žele
da me vide mrtvog.
Ponovo poče glasno da se smije, i sam vjeruje u to.
– Ja sam Zoran, Zoran S. Kalezić i ne mogu, hvala, jeo
sam, vidim da ste bolje, drago mi je. Jeste li me zvali iz
nekog posebnog razloga ili?
– Pa da, da se zahvalim što si zvao hitnu. Diša izvadi
novčanik i poče da vadi evre brojeći tristotnjak
gledajući u moje uvijek mirno lice, očima traži
zadovoljstvo, nastavlja da broji u nadi da će ga naći, ali
ništa, moje lice radi za mene, osim izraza gađenja,
ništa drugo ne osjećam, no ništa ne pokazujem.
– Pa koliko, reci? Sijeda kosa na frizuri maminog
dječaka daje neozbiljnu notu bahatom gospodinu, kao
da čeka repetu za puding.
– Može onaj biftek za ponijeti? – pokazah rukom na
dno kreveta sa hranom.
Tek sad direktor poče da se smije.
– Umrijeću, pa ti si duhovit, treba mi takav čovjek,
vidim odlučan si, čvrst, baviš se nečim mali?
– Boks – stisnuh pesnice ispred grudi kao da to zaista
mislim.
-Odlično, budi mi bodi-gard, evo ti moj broj telefona i
500 evra akontacije, šta kažeš?
-Može broj, ali uzimam burbon four rouzes uz biftek i
kvit smo.
Naglo se uozbilji, nije mu se dopala moja kontra,
antievro priča, to je već neposlušnost.
139