– Dobar dan, mlada damo, želim u posjetu samo, kod
direktora za indirektno oporezivanje, znate, srčka.
Mlade žene bude poeziju u meni.
– Pođite za mnom, gospodine.
– Zahvaljujem.
Nevjerovatna ljubaznost, direktor dobro podmazuje
osoblje, ne mene, ja sam se sam podmazao.
Ostavlja me ispred vrata iza kojih se nalazi previše
kreveta. Na sredini prostorije čuje se smijeh, glasan,
napadan, neiskren. Ulazim kao utjeran, stavih banane
na krevet pored ovala janjetine, paradajza i praziluka.
Tu su i pasulj, riba, krompir, šnicle, ostrige, jastog, bio
je tu i biftek iz Fenjera, izgleda svjež, šampinjoni se
puše, hrana leži nedirnuta i zdrava.
– Da, da, pa da! Ponovo glasan smijeh. U svilenoj
pidžami u polusjedećem položaju maše mi direktor na
hranu, zatim rukom na telefon sa zgrčenom grimasom,
podvoljak daje ekpresiji da zaista izgleda kao da mu
razgovor teško pada.
Sjedam na suprotan krevet na kom se nalaze flaše
burbona, viskija i vina, jedan šampanjac u kibli se hladi,
nevjerovatno kako zdravstvo gotivi srčane bolesnike.
– Zdravo, mali.
– Dobar dan.
– Kako su ljudi naporni, mali, ovo je Predsjednik bio,
inače, telefon non-stop zvoni, kao da mi se nešto
desilo, mali infarkt, nisam ni osjetio, prepali se. Molim
138