– Ne brinite za to, samo recite vaše ime medicinskom
osoblju na odjeljenju za postinfarkt intenzivnu njegu.
– U redu. Odvažih se: – Jeste li to vi, sekretarica?
– Da, ja sam sekretarica, juče sam primljena.
– Aham, do viđenja i budite vjerni do kraja.
– Šta? Da svakako… Do viđenja, gospodine Kaleziću.
Diša želi da me vidi, da li da odem ili ne? Dosta mi je
bolnica za jedan dan, možda sutra, direktore, možda
sutra, da budem iskren, boli me kita.
*
Šestica me umorna nosila na Paprikovac, kita
namazana, lice naspavano, banane i novine u ruci,
divan sam dečko, mora se priznati, iako moja divnoća
ne izvire iz želje da vidim direktora koliko iz toga da za
dva dana, za doček, idem na poček po Lorejn. Već
vidim da se vraćamo na Starčevicu, može da rinta neki
divan posao, ja ću da pišem romane i čuvam djecu, što
da ne, pa moja su. Uzbuđen sam od optimizma,
direktore, uzbuđen nakon tako dugo vremena!
Bus staje pred klinički centar, već nema snijega.
Izmaglica, hladnoća, poledica, bolnica, Banjaluka je
najružnije dijete u učionici ovih dana i ona to zna.
Razbacane socijalističke zgrade sa nadograđenom
plastikom su dovoljno govorile o našem zdravstvu, to
mi trenutno ne smeta, ovdje sam u posjeti, a Indijanac
nije ozbiljno bolestan, pluta u boksericama kao riba u
vodi. Pretjerujem s kremom.
137