Telefon zvoni dugo, moj otac pita imam li novca, učim
li…
Rekao sam duplo da i čekao kraj. Majka šalje pozdrave,
bili su daleko, u tom selu, selu gdje sam proveo
djetinjstvo sa žilavim konjima u drvenim torovima koje
sam jahao s drugarima u sumrak kad se odrasli vrate s
posla.
Konji su prodani, ograda porušena, ostao je samo taj
fantastični sumrak, možda da pišem o njemu?
Prespavao sam dan, zvonce me probudi, bio je to
predsjednik, ali ne republike, već kućnog savjeta s
računima.
– Uzmi i za prošli mjesec! On zbori knjiški, maštao je o
ovom poslu, ima svesku s tvrdim koricama, lenjir i sve.
– Zar moram ovo da plaćam, lift rijetko koristim?
– Moraš, svi stanari su u udruženju etažnih vlasnika
tako i ti, jedino da vidiš sa vlasnikom stana.
– U redu, platiću do kraja mjeseca. Zalupio sam vrata,
nisam volio kompleksaše željne autoriteta, znao sam
da ću morati platiti s obzirom na to da mi je gazdarica
prava sebična kučka. Možda da sam pokušao nešto
kod nje, nije mnogo starija od mene, roditelji joj kupili
stan da iznajmljuje poganim sirotanima. Možda bi
isposlovao nešto, ali ta pohlepa koju nosi u očima me
sprečava. Uskratiti pohlepi, dobar moto. Arogancija mi
ne smeta koliko to more pohlepe u sitnim plavim
očima. Prestala je dolaziti zato što kiriju plaćam u
banci na moje insistiriranje, zbog smjena, rekao sam.
14