sobom. Dok rovim po telefonu da nađem broj koji bih
okrenuo u ovo surovo jutro, svrab osvaja misli onom
mjerom kojom strah da sam pokupio poklon od neke
dame tokom svih tih nezaštićenih snošaja. Gledam
svojeglavca na neonskom svjetlu, ne izgleda dobro,
prgavo crven sa jednom izraslinom koja nikad nije
bivstvovala na njemu. Laptop: Gugl i strah od najgoreg
nisu pomagali, sve stranice navode na najgore, na
tumor, pljunuh na pod. U kaputu i leviskama idem u
grad. To mi je sreća, juče nagrada, danas kazna.
Hladan vazduh smiruje rastuću anksioznost od
mogućih bolesti, kandida, klamidija, sifilis, herpes,
Sonja, Danka, Milijana, koja je najdarežljivija?
Vjerovatno Danka princeza…. To je kocka koju nema
potrebe da igram. Zaustavljam se ispred ordinacije
specijalizovane, između ostalog, i za polne bolesti.
– Đorđe, navijaj za mene – gledam prema gore – ali
ovo nemoj da gledaš! Na pultu u ordinaciji radi
školarka, upravo to mi treba, malo zaslužene
neprijatnosti.
– Dobar dan, za polne bolesti ko je zadužen? –
sasjekoh joj divan osmijeh u korijenu.
– Da, tu je doktorica Amra Irišić Kovačić, samo danas
je zauzeta. Šta kažete: sutra?
– Nikako, hitno je, može da se završi kobno. Što je
najgore, moja uplašena psiha je to vjerodostojno
prezentovala zato što hipohondarski vjerujem u to.
– Momenat.
134