Tišina, muk. Dan isuviše dobar da me to dodiruje,
trener me nije pozdravio na izlazu. Šampion me
posmatra gladan, nije me plašio i on zna da znam.
– Dobro veče, Zorane – čuh iz mraka pored Fantinog
yuga, tu u mraku, u crnoj jakni sa fejk krznom stajala je
Marta i pušila neki Slims duvan.
– Marta?
– Iznenađen?
– Otkud ti, gdje si nestala? Hari je poludio tražeći te.
– Koliko sam u toku Hari ima novu djevojku, čak se i
uselila prije neki dan.
– Uselila, ne znam. Zašto si otišla?
– Nisam mogla više, Harijeva kuća je postala hladna,
ta ćutnja …– povuče dim – Sad sam s njim – pokaza
očima na Romsko udruženje – tim veselim
narandžastim bokserom, on nema mnogo, ali sam
sretna i toplo mi je, znaš?
Marti nisam mogao ništa prigovoriti, znam o čemu
govori. Klimnuh joj glavom na odlasku.
– A ti, Zorane, jesi li zaboravio?
Otišao sam praveći se da nisam čuo pitanje. Marta je
pobijedila, i Hari i Sonja, svi su postali pobjednici, treba
iskoristiti zelena svjetla na semaforima, treba krenuti
na Švabu, na Hamburg, nadam se da će mi biti toplo,
decembar je, a švapski gradovi se ne stide.
Probudi me svrab, gospodin me svrbi, skočih do
lavaboa i propisno ga oprah do mjere da bi stranom
oku izgledalo da pravim ozbiljnu žurku sa samim
133