Pisma djedu su laka, volio je koncizan izvještaj o vremenu kao i o stanju na selu, o tome nisam mnogo znao, ali kao pisac spominjao sam folirante fazane u gustom šipražju na međi ili komšijinog kera Medu kog deda obožava. Pas ne liči na medvjeda ništa više no fazan iz šiprage. Lorejn pišem o nagradi, našvrljah da sam dobio prvu, ništa manje, ništa više, spominjem i uzbuđenu ženu koja mi dodjeljuje iznos. Sopstvenu hladnokrvnost na zaista predivno tijelo koje opet ni u čemu nije i neće dorasti njenom. Spominjem da je prošlo dugo, da je vrijeme, da se prednovogodišnji dani troše kao nakupljeni sitniš u džepu, spominjem nepotrebno Hamburg, Levis i boks, spominjem pobjede i da sam uvijek željan crvenog mesa.
* Na trening stižem u iglu, niko me ne pozdravlja, Fanta kasni, možda on izvadi stvar. Nakon zagrijavanja ulazi Fanta, svi mu urliču, zovu ga Romeom, Kazanovom i nešto vulgarnijim hvalospjevnim riječima. Bez sumnje mačo urlikanje znači samo jedno, Fanta ima djevojku. Pokušavam mu mahnuti, hladno mi otpozdravlja, kako stvari stoje, na frontu sam izgubio najboljeg, da se ne varam, i jedinog generala. Odradih trening rutinski, vreću, trčanje, fokusere sa totalno nebitnim pješadincem. U svlačioni: – Doviđenja.
132