postavljena iznad ulaznih vrata. Ne vidi se sam čin, ali moja ruka se rafalno kreće ispod pulta da rezolucija ima ozbiljan problem da isprati akciju u potpunosti. Znam gdje ovo vodi, ovo je njegova pobjeda, dosad sam bio prgavi radnik, ali radnik koji je odrađivao posao. Sad sam uljez, bolesnik, egzilant na glavnom putu, kako vele Stounsi, čekam na zaborav. No šta reći, njih dvojica se zgledaše i počeše mangupski smijati. Najk verzija pita za zum. – Uh, dobro je, šefe, mislio sam da imaš snimak dok Vam uzimam gospođu, ali znam da u toaletu nema kamere. Više ne traže zum, gđa me gleda preneraženo: – Držite gada! Ćelavci krenuše, gurnuh aperkat prema jednoj od najprodavanijih sportskih kompanija na svijetu, monopol je uništen, šef se povlači, hvatam ga za gušu: – Daj platu, papčino, i idem. – Evo, evo! – uzrujan vadi tristo evra i pruža. Ćoškom oka gleda u Najka. Domaća proizvodnja još drži tržište. – Zar nije četiri stotke, šefe? – Jeste. Nemilo daje, ali daje. Izlazim, skrećem naglo u sporednu ulicu, ne bježim, ali hod podsjeća na tipa koji treba na toalet više od dekice sa problematičnom prostatom. Džekpot mačak, 400 evra plus otkaz. Ćao, ulico, ćao, otuđeni parovi, noćne smjene, sokovi od paradajza. Nemam Dacin broj, zašto bih ga okretao, neko drugi će ispijati životni nektar.
128