Sveti Đorđe sa zida naspram, on se kezi tu na
smrznutom starčevačkom asfaltu. Vuf! je njegov amin,
no sad idem do grada, moram se izgubiti među
ljudima, sa psima gubim olako, častim Ušonju sa pola
sardine, apetit ispašta u vrijeme srčanih udesa. Stan
jeste topao, ali ko je to danas od njega tražio.
*
– Zorane, dođi odmah do hostela, moramo da
razgovaramo.
– Ali…
–Nema ali, dolazi.
Šef je ljut, ali nisam ni ja u najblažoj godini. Žurim
prema raskršću, u glavnoj ulici sa pristojnim mrakom
za otuđene parove. Nervoza potapa dlanove, lice mi je
mirno, moje lice je uvijek mirno, kada srce otkaže,
kada padam, kada spavam, patim, tucam, miruje,
jedino smijeh me otkrije. Ne mogu da se sjetim kada
sam se iskreno nasmijao, nešto mi govori da povod
šefovog poziva nije interesantna anegdota. Možda je
saznao za gazdaričin poziv ili je čuo za direktorov
infarkt, mada tu sam postupio kao džentlmen i oficir.
Skačem na bravu, za pultom stoji šef, gazdarica sa
blagim izdajničkim osmijehom i nizak tip slične
žabarske konstitucije šefa, obučen u najk trenerku sa
komunalac nijansom.
– Povišica?
Šef okreće monitor prema meni, na njemu sam ja dok
posmatram monitor i masturbiram, kamera je
127