Nisam pobijedio, ali gospodine, nisi ni izgubio, život se
kotrlja, smijem se, glasno se smijem, smijem se od
srca, kao bebe na tečine grimase. Šef dobro priča
viceve, ja se znam šaliti na svoj račun, ali ne ostajem
dužan. Hepi end. Odoh gore, nazad na Starčevicu
ušatim psima. Dobar aperkat, Zorane S. Kaleziću, skoro
kao ubod koplja, tamo nekad davno, negdje u
Palestini.
*
– Jesi li kupio novine?
– Ne još, nisam ustao, sinoć sam malo popio.
– Popio, zar ti ne boks… Nebitno, uzmi Glas, dobio si
drugu nagradu, 3 000 Zorane!
– Čovječe, a ko je dobio prvu?
– Moronu, čovječe, diži se, idi podiži to, dok se nisu
predomislili.
Ko je to bio? Glas kao Juda kroz šumarke jerusalimske
gore pita, ledi leđa toplim sisama, skuplja testise, znam
te sise, ubijaju glavobolju, votkinu glavobolju. Ne
sjećam se otkud u krevetu, ali spavali smo zajedno,
Sonja i ja, plakalo mi se, nisam mogao, ona se
smiješila, pobijedila je, žene uvijek pobijede.
– Je li to, Hari?
– Ma jeste. Otkud mi?
– Otkud? Zvala sam te sinoć. Ti, ti, sam si me pozvao
da dođem, znaš. Sise su pravile lagani ples koji je
iritirao umrtvljene živce.
129