Da li da pišem slavni roman ili da spavam? Telefon
kaže četiri. Slava će ipak da sačeka, zaspaću ispod pulta
na kaputu svježe tucane žene.
*
Težak i popišan vodicom umora, ustao sam prije
smjene, Sveti Đorđe, ne znam šta si čekao, već godinu
dana radim ovdje, pobij ove aždaje sudbine što sikću
na mene i vrati Lorejn!
Otišao sam i umio se u toaletu, kakav prizor, kakva
blijeda zvjerka je buljila u mene, trbuh mi se počeo
javljati od brze hrane: 'Bem ti Hamburg! Pljunuo sam u
ogledalo i istog trenutka obrisao. Patetičan sam ujutro.
Daliborka čistačica je stigla. Divna žena, bucka u ranim
pedesetim, ima dijabetes i tri sina, studirala
kriminalistiku, završila na patosu, kad god bi ušla na
vrata to sam morao da pomislim.
Donosi voće i domaći sok od paradajza, inače eliksir za
sve vrste mamurluka, osim od rakije, tu bitku si izgubio
kakogod, onog momenta kad si odlučio da je piješ.
– Tu si, Zorane sine, evo ti breskve. Opet si blijed, jesi li
pio?
– Nisam, Daco, nisam! – vikao sam iz toaleta.
Čujem kako istresa limenke piva iz kante za smeće.
Čekao sam da ode na sprat da bih zbrisao.
Jutro je prljavo oblačno, pod miškom nosim breskve,
Dablince i prazan rokovnik, on je najteži.
12