– Da, ja sam Petar Božunović, zajedno smo studirali, ti
si obnovio, ja sam uspio dalje, baš idem na posao,
radim u gradskoj upravi.
– A ti si taj. (Nemam nikakvo sjećanje o njemu) Pa
drago mi… Ja sam u hostelu Orijentir, imam još četiri
ispita do kraja i nadam se...
– Hostel? Pa dobro, šta se nadaš?
– Dosta čemu, Petre, nekom drugom prilikom.
–Možda kad završiš budemo radne kolege, treba ti
veza za upravu, ali držim ti fige.
– Drži mi ja… – prekinuh se. – Čuvaj se, Petre.
– Aha – gleda me otvorenih usta i naduvanih obraza.
Petar je ćelav, Petar je mlad, miriše na duvan i
sportsku kolonjsku. Dođe mi muka, pružih korak,
nisam se okretao, nadam se da će jednog dana da
skoči, tad ponovo povratih, baš tu na mostu gdje je
Titov junak imao posljednju ofanzivu. Pretrčah ostatak
mosta. Trčaću do kraja, na vrh Starčevice, psi laju iza
obližnjih ograda, ćoravi, sitni, lijeni, mišićavi, promukli,
ušminkani pekinezeri, laju, mrze moju slobodu. Ljudi
zagledaju zajapureno lice, kao da tu piše odgovor o
uznemirenosti njihovih ljubimaca. Ruksak pravi otklon
na leđima, kao da govori uspio si, stani. Dolazi svjetlo u
zoru, usporavam, svjetiljke se gase, dan je, osjećam
njegovu pakosnu hladnoću, ali je ipak dan.
Stojim ispred zgrade u Rajka Bosnića 42. Skidam kapu,
vidim kosu kako se puši iznad mene, potežem gutljaj
paradajz soka, piće bogova, Sveti Đorđe sigurno uživa
118