znao, nije ni koka-kola, zato sam ga i pročitao do
Dacinog dolaska.
– Jutro, Zorane sine, zašto piješ to, znaš da ako ostaviš
džigericu preko no…
– Znam, Daco, znam.
– Evo ti sok od paradajza.
– Hvala ti, moja ti, a pazi kao da je stoka bila ovdje, ne
ljudi.
– Isto sam pomislila, Zorane, isto.
Poljubih je u hladan obraz, ledeno doba u Banjaluci.
Kako su mi roditelji, koračam po zaleđenoj Jevrejskoj
ulici, zagledam saksofon u muzičkoj prodavnici, sad
otac loži drva, majka sprema kafu u božanskoj tišini,
nikako u ćutanju, oni su se našli, oni se vole. Lorejn,
volim te, nadam se da si sretna, osim ako si tek sad
imala seks s drugim. Obrazi postaju hladni, osjećam se
snažnim dok skrećem na most, most moje pobjede,
nikad nisam skočio, zar ne? Na samom početku
srećem njega, u kaputu, smiješi se, iz usta mu izlazi
para toplog vazduha.
– Hej, hej, ti! – dreknuh na njega. – Da li je sve u redu,
dečko?
–Da, jeste, Zorane, kako ne bi bilo.
Srušio sam se u naglo u sebi, potom panično počeo da
bježim. Produbio sam glas u bariton i zakoračio sigurno
naprijed: – Mi se poznajemo?
117