zašto još uvijek ne dajem velike intervjue za još veće
novine. Treba za sve imati izgovor, nikad ne znaš koja
žena se zanima za tebe. Ako sebi obećam pročitati
Džojsa do kraja, to nema veze sa ženama, parama i
Lorejn, to je potreba kao vazduh koji struji štrasama
Hamburga.
Siđoh u grad utrobom žutog motornog crva. Tu sam za
šalterom hostela blizu glavne ulice, na raskršću, sa
pristojnim mrakom za sve otuđene parove. U 2 i 22
sam povratio sardine, gnusno kao i prizor od 2 i 14 kad
je direktor poljoprivredne škole ušao sa
šesnaestogodišnjom učenicom i učinio ono što bi
trebalo da liči na seks. Ona je ležala naga na krevetu,
on
je
sa
svojim
opuštenim
guzovima
šezdesetogodišnjaka pokušavao da uspravi oružje
staro jednak niz godina. Bezuspješno, ali to grljenje, ti
pokušaji, njegov pacovski jezik na njenom mladom,
blago oblom stomaku, njegove pjegave ruke na njenim
malim krhkim grudima. Đavolja rabota, pljunuh na
pod, dobih bakšiš za neuspjeh, nisam se zahvalio, htio
sam da ga ugrizem, da ga udarim, da ga napadnem kao
De Niro u Taksisti, ali nisam, imam već svoje bitke, ne
smijem se omesti. Otvaram koka-kolu ziro da spere
misli, izgrize kiselinu viđenog, olakša, podrži, možda
tražim previše od plastične flaše američkog jeftinog
benzina, možda, ipak je prijao vještački slad. Uzeh
Džojsa i uplovih u vode pozitivnog ludaka, on je tonuo
dublje no iko. Kako se znao vratiti, nažalost nisam
116