dok hvale prave stvari: književnost koja miriše na
vječnost, Vejtsa ili Kejva, ljubav prema filmovima
Tarkovskog, Žan Luk G… Nešto fali, ispoziram par
komentara koje sam našao svrsishodnim, svi
namijenjeni ženama koje pored toga divno izgledaju.
Nisu mnogo odgovarale, nisu se trudile, prekidam
virtuelni svijet za još jedan san, osjećam duž kože, ovaj
će biti bolji, dnevni, nikako napaćeni, onaj koji
počinješ, jer ti se može. Mogao bih ostati u krevetu
sedam dana, osjećam da radijator ima identično
mišljenje i kao da klima potvrdno posljednjim rebrom
na moju misao. Napolju ponovo počinje usporeni
snijeg, padaju očni kapci, vidim seosko imanje, prilazni
zavejan put. Vidim konje iza hrastove ograde, vidim
sebe, zašto je Lorejn tu i zašto nosi haljinu moje
majke? Gospodine Frojd, odjebite!
Spavao sam prijatno, udobno kao mercedes, carski.
Tiho sam ušao pod vreo tuš, koža voli vrelinu vode, kao
grljenje dragih ljudi, kita takođe uživa, iako nije bilo
dama u blizini izgleda impozantno, namignuh mu i
propisno ga oprah, zaslužio si, borče.
Treba da idem na posao, nosim odrpani ruksak, po ko
zna koji put nosim Dablince, po ko zna koji put nosim
rokovnik za strukturu svog velelepnog romana, ali
nakon konkursa za Glas nisam pisao, čekam nagradu
kao što se čeka rodbina izdaleka. Nisam spreman na
nove pozive, obavezivanja, čežnja za nagradom
dominira, ona je prioritet i to mi je dovoljan izgovor
115