hotel Bosnu, u Piano bar, snobovski obučeni ljudi su
govorili
stranim
jezicima,
starija
gospoda
samouvjereno klimala glavama, njihove gospođe sa
jednakom pokazuju izbijeljene dodatke na vještačkoj
vilici, a šalovi, svi ti šalovi od kašmira i svile, da sam
trijezan plašili bi me, ovako sam pokrao njihovu
sigurnost, sjeo za šank i naručio Đorđa i votku.
– Čekaš nekog? – jednako samouvjeren konobar me
pita. Ima guste obrve koje su krile bezobrazluk
snobova, on nije snob, on je teškaš, radnik kakav sam i
sam, ima burmu na ruci, nema kosu, on ima razlog da
bude ljut, no sad ga imam i ja.
– Čekam Godoa.
– Godo? Znate li koja je soba?
– Znam da je gore, trebalo bi da je gore.
– Kad bi trebalo da Vam se pridruži?
– Isto se pitam, naše je da vjerujemo, zar ne?
Konobar pokupi svoje obrve koje bi mogle da sakriju
njegov poprilično čist skalp, ali geni nisu tako htjeli,
vjerovatno postoji razlog za to. Pogledaću u hladnoj
čaši votke.
Piano bar, nije se čuo piano, samo lupkanje čaša i
polutihi razgovori. Pogledom sam tražio poznato lice,
mlade lijepe žene u skupoj odjeći su krasile svaki treći
sto, to me radovalo, ne znam zašto, te žene su bile
mnogo dalje od mene od tih par metara debelog,
instant-persijskog tepiha. Upijao sam ih, hranio se tom
nagonskom fotosintezom, tražim veze, sličnosti, sve su
112