one imale nešto njeno, kada bih spavao sa svim
ženama svijeta, da li bi Lorejn nestala? Moraću i taj
odgovor potražiti u još jednoj čaši votke. Brojao sam
Lorejnin donji veš po sjećanju, čini mi se da je svaki put
manji, uvijek bih ga isto skidao.
Konobar gustih obrva skoro čistog skalpa vidno poče
da gubi gostoprimstvo, lupa čašama dok ih spušta u
glomazni sudoper: – Taj vaš Godo, hoće li doći?
– Ne znam. Izvukoh deset evra, zgužvah ih primjetno i
krenuh ka izlazu.
– A kusur?
– Kad dođe Godo, plati mu piće.
– A kad će….
Izašao sam u široki hol hotela, neprijatna teška zavjesa
melanholije pade na mene, predstava se zatvara,
moram da krenem, pospan sam, krevet je spas, noć
nije uspjela, kliše Godo šale još manje. Nokija je
ponovo neprijatelj, kolaboracionista, kržljava aždaja,
zvao bih Harija, ali on je tako prokleto pogrešan i
sretan da bih ga zadavio golim rukama, zatim bi
potucao Sonju iz čiste mržnje. Votka diže mulj u
čovjeku, iako izgleda bistro nevina, teža je i prljavija od
rudnika olova u Srebrenici. Ulazim u gradski na prvoj
raskrsnici, tumorno se cimam lađom gradskog
prevoza, posljednji poziv, nad gradom je magla, to me
večeras ne opušta, umoran sam, teški udovi, teški
koraci, disanje se ne čuje, laku noć, Godo, gospođe,
divne žene sa tuđim osobinama, konobaru sa gustim
113