sam Lorejnine noge kako polako hodaju kao u spotu ZZ
Topa. To mi je odvuklo pažnju na naše rasprave,
bezbrojne rasprave kako je zapostavljam, kako gledam
druge žene, kako sam neodgovaran, tašt, persona s
dijagnozom, lud. Papir poče da se pali po linijama baš
kako su i njene noge hodale, Bili Džejn na Lorejnin
način. Nisam pisao, nisam lud, pa da propustim šou.
– Zorane, sine?
– Da, šta? Dacino lice me gledalo zabrinuto, šest je
sati, zaspah, nadam se da sam šou odgledao do kraja.
Trznut od Dacinog inspektorskog buđenja spakovah se,
a ženski Šerlok mi poturi sok.
– Kakav nered, kao da stoka dolazi, a ne ljudi.
Znao sam napamet njeno kukanje, samo sam klimao
cuclajući flašu kao beba poslije spavanjca, što sam
definitivno i bio. Gladan sam, izađoh na licu, pokrih se
gardom u naletu udaraca ledenog vazduha. Zima nije
šala. Osjetih krčanje crijeva kao gladnog zmaja, a znam
tačno koje mjesto ima sočne bifteke, a znam i da
novčanik krije još deda Kostinih evra koji će doći kao
koplje za ovaj jutrašnji napad zvijeri. Pogledah se u
izlogu, blijed, žut, divno izvezenih kapilara, zmijanjski
vez u očima, ipak zgodan dečko. Nasmiješih se
folklornim vrijednostima, popravih jaknu i zaputih u
Stari fenjer.
Jedino što kvari i više no zdrav apetit je Hari. Moram
ga nazvati da vidim o čemu se radi, da nije Sonja već…
Nokijin ton me preduhitri.
105