– Pa šta onda radiš ovdje?
– Pa nismo još spavali, idemo polako, upoznali smo se
na fakultetu, on je asistent, zovu ga Hari.
Zagrcnuh se: – Hari, moj Hari?!
– Znaš ga, pomalo stidljiv, priča dosta o vanzemaljcima
i…
– Gušterima – nastavih.
– Pa da, baš je čudan, simpatično čudan.
O, Sveti Đorđe, upravo kresnuh Harijevu djevojku, a da
to zaista nisam mogao znati!
– Ti, ti moraš da ideš – počeh joj bacati odjeću panično
se oblačeći.
– On ne smije saznati za ovo!
– Ma ne brini, Zorane, ne vidim što bih mu rekla.
– Obećaj da nećeš, Sonja?
– Evo, obećavam, neću.
Stajala je Sonja u crnim čipkastim gaćicama, dok su
grudi visile u nedogled. I one kao da su govorile da joj
ne mogu vjerovati, šta sam mogao drugo do nadati se
da podignuta ruka znači da sam bezbjedan.
Ispratio sam je niz ulicu moljakajući da pažljivo
postupa s Harijem, da mi se ni u ludilu više ne javlja.
Na to se smiješila, loš znak, karma nikakva, moram na
posao.
Večeras neću spavati, večeras ću pokušati pisati, otići
ću u besmrtnost s par rečenica. To je moguće. Izvukoh
rokovnik iz ladice, kradu me šare koje su činile papir
dizajniranim projektom. Po grafičkim linijama vidio
104