da ludiš u noćnoj smjeni? Valjda samim tim što se
pitaš to gledajući se u omanjem ogledalu toaleta.
Blijedo lice i masna koža, jer ja to zaslužujem, kao
reklama, počeh da se smijem, osjećam se kao
prevarant poslije rvačkog treninga, iako su prošla već
tri dana. Treba mi neko da to ispravi, pitam se šta sad
radi Sonja, Sonja sa blesavim sisama. U glavi ponovo
poče haotično da svira Šopenova Etida, možda sam ja
ipak lud. Vizualizovao sam njene sise kako se razlivaju
po klaviru u punoj sali Bečke filharmonije. Ma da, lud
sam, zaključih to dok sam sastavljao poruku Sonji da se
doštikla do šaltera hostela blizu glavne ulice, na
raskršću, sa pristojnim mrakom za sve otuđene
parove.
Čuju se aplauzi, nokija kaže doći će. Lorejn nisam
pisao, večeras ne, večeras ne umijem i to mi ne pada
teško.
– Upoznala sam nekoga.
– Čovjek je društveno biće, sve pohvale, čovjek si.
– Ne, mislim…
– Znam šta misliš, Sonja – prekinuh je odlučno. Ležali
smo u krevetu u sobi broj tri. Nije se dogodilo ništa
spektakularno, uradili smo to kao što službenici
popunjavaju obrasce, moj pečat je opet izostao. Već se
naviknuh na neovjerenost.
– Mislim da me voli, a ja sam zaljubljena i sretna.
Kezila se blesavo pokazujući žućkaste zube lijepo
poslagane kao crkve