opuštene noge i pao je kao Švabo pred Moskvom.
Šampion kleči, brzo se pridigoh dok on još zbunjen ne
shvata šta se dogodilo. Svi su to vidjeli, trener
preneražen našom igrom pokazuje nezadovoljstvo
podizanjem ruku. Zar ja nisam gud gaj ovdje?
– Dosta, dosta – promuklim glasom trener zapljeska –
minut odmora, zatim uzmite rukavice, vježbaćemo
direkte…
Trener me odvoji u stranu: -Neću trpjeti podvale ovdje,
momče, znam da si kivan, ali ne igra se tako.
– Kivan? Podvale? Pravio sam se lud i uvrijeđen. Nije
prošlo. Izgubih spor pred arbitrom, teže ću oboriti
Šampiona. Svi su znali da sam Šampiona povukao s
poda, ignorišu me. U sparingu sam dobio onog dečka
klepača ramena, nije pokušavao da mi razbije gard kao
nekoć, sad je beživotno gurao direkt u moju staklenu
bradu. Znali su da sam prevarant, kicoš, to su do kraja
treninga i pokazivali. Moraću se iskupiti, ali ne večeras.
*
Nakon uzbuđene šefice na poslu se danima ništa nije
dešavalo, šef nije djelovao kao autoritet, iako je pravio
sve veće pauze između rečenica čekajući odgovor na
pritužbe o neljubaznosti prema starim mušterijama
(koje nisu bile istinite). Daca je sve lošije čistila,
donoseći tomato sok od čije kiseline moj želudac stvori
posebni jezik i kada bi počeo da reži davao sam tim
zvukovima riječi. Pri vrhuncima najveće samoće imao
sam prijatelja u turobnim zimskim noćima. Kako znaš
102