– Gdje si, bokseru, gdje si kume?
– Kume?
– Pa ženim se, nađoh ženu svog života, Marta je
prošlost, Marta su stare rukavice koje više ne služe
ničemu, znaš o čemu pričam Ali. Prororočica nije rekla
da to neće biti nova žena, samo je rekla da će ljubav….
– Polako, Hari, korak po korak.
– Ma kakav korak po korak, ja letim! Lupinzi u
boksericama. Gdje si ti, hajmo na doručak?
– Evo baš idem u Fenjer.
– Stižem i ja, sve ću ti ispričati.
Prekinuh, nešto mi govori da će aždaja pobijediti moj
apetit.
Zaista, Hari ne zatvara usta, opera njegovog monologa,
njegovih promišljanja između izgovorenih riječi,
Sonjine odjeće, kose iz koje ne možeš izvući ruku (ovo
je čudno) kafe nakon, poljupca iznad, poljupca ispod,
njenih usana, istih onih usana koje su... Pogledah u
svoj šlic, čak se i on stidio.
Hari nije zatvarao usta ni nakon što nam konobar koji
izgleda kao fina šunka u bijelom ovitku donese bifteke.
– Prijatno, gospodo.
– Hvala, šunko.
– Molim?
– Schön, njemački, zaboravi.
Konobar ode nepovjerljivo zabacujući pogled preko
ramena.
106