Roditeljstvo djece s teškoćama u
razvoju
Amela Muftić Župan, mag. psych.
Postati roditelj iskustvo je koje snažno utječe na cijelu obitelj. Rođenjem djeteta mijenjaju
se svakodnevne aktivnosti roditelja, mijenjaju se osjećaji, mišljenje roditelja, a nerijetko se mijenja i
cjelokupna slika roditelja o samome sebi i okolini u kojoj živi. Roditelji su odjednom preplavljeni
različitim osjećajima koji se često izmjenjuju pa tako roditelj istovremeno može osjećati
neizmjernu sreću, ponos, samoostvarenje, ali i umor, napor i gubitak osjećaja samoostvarenja u
nekim područjima, što ponekad za roditelja može biti vrlo zbunjujuće.
Svaka promjena u čovjekovom životu, bila ona pozitivna ili negativna, predstavlja određeni
stres za pojedinca, pa tako i samo rođenje djeteta predstavlja svojevrstan stres, a jedan od
najvećih stresora za jednu obitelj je rođenje djeteta s teškoćama u razvoju. Često se tada kao prva
reakcija na samu spoznaju da dijete ima određenih teškoća javljaju emocije poput ljutnje, straha,
zbunjenosti i neprihvaćanja novonastale situacije, što su sasvim normalni osjećaji u početnoj fazi
privikavanja na situaciju. Nakon nekog vremena, roditelji prihvaćaju novonastalu situaciju te se
okreću pomaganju djetetu i istraživanju što još mogu učiniti kako bi pomogli djetetovu razvoju.
Na to kako će se roditelji dalje nositi s odgajanjem djeteta s teškoćama u razvoju, utječu
brojni drugi faktori kao što su socijalni, politički i ekonomski uvjeti u zemlji u kojoj roditelji žive,
očekivanja od okoline i od samih sebe, neka obilježja ličnosti roditelja koja utječu na sposobnost
nošenja roditelja sa stresom, znanje o djetetovom razvoju, te socijalna podrška. Čini se da je
socijalna podrška faktor koji ima vrlo važnu ulogu u nošenju roditelja sa stresom, a ona može
uključivati podršku bračnog partnera i ostatka obitelji, podršku institucija, podršku okoline u kojoj
obitelj živi i sl.
Promatrajući socijalnu podršku i njenu povezanost s roditeljskom kompetentnošću može se
zaključiti kako socijalna podrška usmjerena na potrebe roditelja, ali i drugih članova obitelji jača
roditeljski doživljaj vlastite kompetentnosti u roditeljstvu, što je direktno ili indirektno povezano s
unaprjeđenjem razvoja djeteta i reduciranjem problemskog ponašanja (Keen i sur., 2010.).
Menendez (1996.) smatra da je socijalna podrška povezana s osjećajem zadovoljstva u
ispunjavanju roditeljske uloge. Rezultat njenog istraživanja pokazuje kako za uspješno i
kompetentno roditeljstvo muškarci i žene trebaju socijalnu podršku koja je dostupna i koju
procjenjuju korisnom, kao što su primjerice razgovor o razvojnim fazama djece, podrška bračnog
54