I sam pisac je u romanu naveo sličnu ideju. On je za majčine priče rekao da su one stizale iz budoara: „U tom prirodnom staništu greha, priče niti počinju, niti se okončavaju, već traje jedno beskonačno in medias res.“. Upravo je takav i njegov roman, kao konstantni in medias res. Pisac nas samo ubaci u određeni prostor i vreme, da nam nove likove koji su plastični, bez dublje perspektive, bez stvaranja atmosfere za određene situacije i dela i očekuje od nas da ćemo takvu priču kupiti. In medias res je dobro rešenje za početak priče, ali je nužno da nakon njega usledi i sama priča. To kod Velikića nemamo.
U neku ruku možemo ovu fragmentarnost shvatiti i kao svestan piščev postupak. Samo sećanje na prošlost je selektivno, pamtimo ono što želimo, ono što je ostavilo snažan utisak na nas, dobar ili loš, pa tako ni pripovedanje o prošlosti ne može da bude konzistentno. No, bio svestan ili ne, doista otežava čitanje stvarajući utisak da se ono što je bitno rasipa na više različitih koloseka i na taj način postaje izrazito neefektno.
Ono što doprinosi kvalitetu ovog romana jeste poneka politička aluzija koja se uspostavlja na relaciji dalja prošlost (doba velike Juge) i bliža prošlost (postjugoslovenska ratna atmosfera). Jer ovo nije priča samo o majčinom životu, ovo je i roman o jednom davno prošlom vremenu. Međutim, i ta slika prošlog vremena je data samo u isečcima koji su razbacani po knjizi i koji se gube u moru detalja i banalnosti. Kao što sam pisac navodi:“viškovima opteretiti priču, odaljiti se od suštine“.
Upravo je u toj udaljenosti od suštine sama suština ovog romana. Nakon čitanja istog, ostaće u vama jedan sumoran utisak bezvrednosti i besmisla čovekovog života. U njemu nema velikih junaka, nema heroja, nema preokreta, nema neočekivanih susreta i događaja. U njemu je čovek običan. Njegov život je monoton. On smisao nema.
„Ne mora uvek da postoji zaplet. I obavezno iznenađenje na kraju. Da se nešto krucijalno promeni. Iskustvo govori drugačije: nikada se niko nije promenio. Uvek i svuda ostaje se isti. U tome i jeste tragičnost života.“
U tome je veličina ovog romana – on, nažalost, može biti prava slika života. Gomila dešavanja bez ikakvog suštinskog značaja, bez nužnog dramatičnog zapleta i neočekivanog raspleta na kraju. Tužno je, ali život nekada zaista ume da bude takav.
piše: Tamara Živković
Čitam i skitam
9