ISLEDNIK
Dragana Velikića
"Nagrade jesu važne jer skreću pažnju na knjigu, proširuju čitalačku publiku“, rekao je Velikić u jednom intervjuu koji je nedavno dao. I mi se sa njim slažemo, u potpunosti. No, onog trena kada nagrada ode u pogrešne ruke, za pogrešno delo, ona može proizvesti kontraefekat. Ne samo da neće proširiti čitalačku publiku, već će i ono malo iskrenih ljubitelja čitanja odvratiti od te, u današnje vreme, „beskorisne“ navike.
U januaru se u Srbiji književnom kritikom ne bave samo oni koji su za to kompetentni, već i mi, laici, volimo da prozborimo koju o knjigama. Prvenstveno zbog toga što u januaru, zahvaljujući Ninovoj nagradi, književnost izbija na pozornicu srpske kulturne scene. Ninova nagrada je redak povod da i oni koji nisu ljubitelji čitanja, čuju koju reč o novim delima i njihovim piscima i da se možda i sami usude da poneko delo pročitaju. Stoga, žiri koji dodeljuje ovu nagradu ne bi trebao da pred sobom ima samo ideju o nagrađivanju jednog dela i pisca, već bi sebi mogao da pridoda i prosvetiteljski cilj – ta jedna knjiga postaje u određenom istorijskom trenutku reprezent naše književnosti, a za pojedince možda i prvi kontakt koji će sa ovom vrstom umetnosti imati. Zato je važno da dobro promisle, kako taj prvi kontakt ne bi ostao i poslednji.
Ne možemo reći da je ove godine nagrada otišla u pogrešne ruke, ali ćemo se usuditi da kažemo da ipak nije otišla ni u prave. Roman „Islednik“, iako pokreće zanimljive teme (pokreće, ali ne iscrpljuje) i nosi jednu suštinski pesimističnu viziju čovekovog života, koja je u svojoj biti donekle inovativna, zapravo je jedno osrednje delo naše savremene književnosti.
Najšire gledano, ovo je roman o pisanju. Glavni junak romana, koji je u ovom slučaju sam pisac, saznanje o smrti svoje majke iskorišćava kao povod za pripovedanje o njoj. Kroz otkrivanje sitnih pojedinosti iz majčinog života, njenog karaktera i navika, pisac nam otkriva i mnogo toga o sebi i svom odrastanju. Uspostavlja se analogija između pisca i njegove majke i to na osnovu straha od zaborava. Majka je sa sobom uvek nosila svesku u kojoj je beležila nazive hotela u kojima su odsedali. Čak je i u poznoj starosti vrtela imena hotela kao svojevrsnu mantru koja joj je omogućavala da oživi prošlost – „Lipa“ u Puli, „Palas“ na Ohridu, „Slon“ u Ljubljani, „Slavija“ u Opatiji, „Evropa“ u Sarajevu... Ona nije smela da dozvoli sebi da zaboravi, jer je zaborav poraz, priznanje nestajanja. Jedino je sećanje dokaz da smo živeli. Isti taj strah obuzima pisca mnogo godina kasnije i postaje povod za pisanje ovog romana.
Međutim, koliko god ova ideja svedena na tri rečenice zvučala interesantno, ona je nevešto sprovedena u samom romanu. Velika mana ovog romana jeste izrazito fragmentarna kompozicija. U njemu nema kauzalnog ređanja događaja, što svaki čitalac u svojoj podsvesti očekuje, te se narativi koji se vezuju za određene likove prekidaju onda kada se piscu prohte i isto tako i nastavljaju. Postoji nekoliko priča koje bismo mogli pratiti – o Lizeti, o porodici Hiterot, o uraru Maleši...ali svaka od tih priča piščevom samovoljom ubrzo biva prekinuta, bilo nekim događajem iz sadašnjosti, ili sećanjem na neke druge likove i vremena. Time se stiče utisak da su mnoge priče započete, ali da ni jedna od njih nije zapravo završena.
Čitam i skitam
8