Život je nepravedan
Do juèer nisam ni razmišljala o tome, a danas...
Danas to ne mogu izbaciti iz glave. Stalno mi se vrti jedna slika u glavi. On leži na podu u krvi i vièe, moli:“ Molim vas, nemojte!”, a njih èetvorica, kao da su oglušili na njegove molitve, nastavljaju ga lupati s gadošæu, bez razmišljanja o posljedicama, dok mu jedan od njih ne zada smrtonosan udarac.
Tada sve prestaje. Jedan život se ugasio. Ostala je samo tišina. Sva se naježim razmišljajuæi o tome kakva je ta spoznaja da više neæe ugledati svjetlo dana, da se neæe uspjeti oprostiti od svojih prijatelja i obitelji, da se više nikada neæe nasmijati, poslušati pjesmu, pogledati film, da više nikada neæe ustati, progovoriti, pogledati oko sebe, da se više nikada neæe zabavljati s najboljim prijateljima kao tu veèer kada se sve to dogodilo. Ne mogu ni zamisliti kako je to njega boljelo. Ne znam je li ga više boljelo to što neæe uspjeti ostvariti svoje snove ili to što su ga ti bolesnici udarali iz sve snage i to zbog dosade, bez ijednog jedinog razloga. Ti ljudi koji nekog pretuku na smrt, samo zato što se to njima prohtjelo, nisu ljudi. To su bolesnici, monstrumi. U njima se probudila životinja koja je dugo èuèala i skupljala sve u sebi. Nešto je prelilo kap u èaši i pukli su. Luka, koji nije ni kriv ni dužan, našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme i stradao, a da se nije ni okrenuo oko sebe.
Mene je njegova prièa rasplakala, a nisam ga ni poznavala. Ne mogu ni zamisliti kako je to boljelo njegove prijatelje, poznanike, a tek roditelje. Boljelo je to i profesore. Boljelo ih je to što više neæe vidjeti Lukin osmijeh, što više neæe biti tog uzornog uèenika, nove mlade nade Hrvatske. Tužno je to što ljudi danas misle samo na sebe. Prolaznici su mu mogli pomoæi, ali nisu. Svatko zbog svojih razloga. Savjest ih je izdala jer su znali da su mogli pomoæi, a nisu se ni potrudili. Izjedalo ih je to što su znali da je umjesto Luke mogao biti bilo tko drugi, njihovo dijete, muž, unuèe, a nisu pomogli. Ne kažem da su se morali uplesti meðu njih, ali mogli su pozvati pomoæ. Da su to napravili, Luka bi danas bio živ, završio bi fakultet i nosio bi svoj dobro poznati osmijeh. Ali njega više nema. Život je surov, nepravedan, bolan i ne treba skrivati svoje osjeæaje.
Ako se želiš smijati, smij se. Ako želiš plakati, plaèi. Nije sramota plakati, sramota je skrivati svoje osjeæaje u sebi i zbog toga se iskaliti na nekome drugome. Da, plakala sam. Ja koja inaèe ne plaèem pred drugima, plakala sam. Juèer, za vrijeme predstave, suze su mi išle na oèi. Ali suzdržavala sam se. Skrivala sam se iza osmijeha. I uspjela sam, sve dok nije došao onaj dio kada su svi pukli i poèeli bacati stvari. Dok ih krivnja / grižnja savjesti nije sustigla. Moraš biti od èelika da ne zaplaèeš dok gledaš tu predstavu. I, ako mi se pruži prilika, ponovno æu ju pogledati. Ali tada æu, bez straha da æe me netko vidjeti, plakati. Plakat æu jer je Lukina prièa jednostavno bolna, srcedrapajuæa.
Možda æe netko reæi da sam glupa što sam proplakala skoro cijelu predstavu, cijeli sat hrvatskog i sat razrednika zbog osobe koju nisam poznavala, ali da- to sam ja. I dok pišem ovaj sastavak plaèem, plaèem jer Luka to nije zaslužio. Želim promijeniti svijet. Želim da više nema maloljetnièkog zlostavljanja, bilo kakvog zlostavljanja uopæe. Želim da svatko odgovara za svoje zlodjelo. Da budu pravedno kažnjavani. Zato imam veliku želju postati odvjetnica i boriti
21
se za sluèajeve kao što je Lukin. Želim da nasilnici dobiju što veæu kaznu i želim da time plate svoje pogrešne èinove.
Znam da to neæe nadoknaditi izgubljene živote i nezaboravne dogaðaje, ali barem æemo sigurno hodati ulicama. Bez straha da æe nas netko na iduæem koraku ubiti. Želim osigurati bolju buduænost i sebi i drugima.
Žao mi je što su Lukini napadaèi prošli s tako malom kaznom. Što ih u prvih par mjeseci uopæe nisu ni pronašli. Godinu i pola zatvora za ubojstvo je stvarno premalo. A pustiti ubojicu nakon 6 mjeseci zbog dobrog vladanja na uvjetnu je stvarno ogavno. Možda nisu mogli znati hoæe li to ponoviti ili ne, ali mogli su djeci( nama) barem pružati sigurnost. Ovako znajuæi da Lukin ubojica i napadaèi slobodno šeæu istim ulicama kojim i mi šetamo, budi strah u kostima. Strah da nam se ne dogodi isto što i Luki.
Èemu služi današnja policija i vlada? Da bi nam osigurali dobar i siguran život? Èime? Time što ubojice puštaju na slobodu? Što æe prije stati na stranu kriminalca nego na našu? Ne. Oni misle samo na sebe. Žele se dokazati i ispasti kao neke face. A zapravo ne razumiju da time što rade ispadaju jadni. Jadni da jadniji ne mogu biti. Gade mi se. Ne samo meni, nego i svima nama. Ako se žele dokazati neka se brinu za našu sigurnost i neka ne dopuštaju da zloèini proðu nekažnjeno.
Da Lukini prijatelji nisu pokrenuli potragu za napadaèima, vjerojatno ih nikada ne bi ni pronašli. Oni bi se ponašali kao da nisu ništa napravili, a policija da je uèinila sve šta je u njihovoj moæi. A Luka? Ponašali bi se kao da nije ni postojao.
Možda Luka više nije meðu nama, ne udišemo isti zrak, nismo pod istim nebom, ali Luka je još uvijek živ. Živi u našim srcima. Tamo nikada nije ni otišao na onaj svijet, tamo se nikada nije prestao smijati. Tamo æe biti baš onakav kakav je uvijek bio.“ Stalno se smijao! Stalno se smijao!”- Bit æe baš takav, stalno nasmijan. Tamo æe živjeti svakim danom punim pluæima. Mi možemo pokazati da nismo zaboravili na njega. Time što neæemo maltretirati nikoga oko sebe na bilo koji naèin. Time što æemo se boriti da takve sluèajeve istrijebimo. Neæemo nasilje moæi istrijebiti u cijelome svijetu, ali možemo u našoj okolini. Možemo poèeti od sebe. Lukinim roditeljima bi bilo jako drago da znaju da se mi i dan danas sjetimo njihova sina. Nakon 5 godina. Bili bi sretni kada bi proèitali naše sastavke i vidjeli da Luku nikada neæemo zaboraviti. Da nam je jako žao što je završio ovako kako je završio i da æemo se potruditi da više ne bude nasilja meðu nama. Luka, Luka je na nebu. Otišao je meðu anðele, anðele kakvim je bio baš on. Bio i ostao.
Luka, nikada te neæemo zaboraviti. Uvijek æeš biti na našoj lijevoj strani. Zauzeo si nam djeliæ srca koji ti nitko nikada neæe moæi oduzeti. Sjeæanje na tebe nikada neæe izblijedjeti. Možda ovo neæeš proèitati, ali ja znam da si uz nas u bilo kojem trenutku. I znam da ne želiš da mi plaèemo zbog tebe, znam da želiš da se smijemo poput tebe. Zato ja nisam napisala ovaj sastavak da bi netko plakao, nego da bih izbacila sav svoj bijes, tugu, žalost i milijun drugih osjeæaja koji se skupljaju u meni danima, na papir. A jednoga dana æemo se sresti, upoznati i biti nasmijani. Samo, morat æeš se strpjeti, još samo kojih 100 godina. Dok na ovome svijetu ne pokažem sve što si me ti nauèio kroz svoju prièu.
Jednoga dana. U to budi siguran.
Petra Gudek, 8. razred