Život je nepravedan
Do juèer nisam ni razmišljala o tome , a danas ...
Danas to ne mogu izbaciti iz glave . Stalno mi se vrti jedna slika u glavi . On leži na podu u krvi i vièe , moli : “ Molim vas , nemojte !” , a njih èetvorica , kao da su oglušili na njegove molitve , nastavljaju ga lupati s gadošæu , bez razmišljanja o posljedicama , dok mu jedan od njih ne zada smrtonosan udarac .
Tada sve prestaje . Jedan život se ugasio . Ostala je samo tišina . Sva se naježim razmišljajuæi o tome kakva je ta spoznaja da više neæe ugledati svjetlo dana , da se neæe uspjeti oprostiti od svojih prijatelja i obitelji , da se više nikada neæe nasmijati , poslušati pjesmu , pogledati film , da više nikada neæe ustati , progovoriti , pogledati oko sebe , da se više nikada neæe zabavljati s najboljim prijateljima kao tu veèer kada se sve to dogodilo . Ne mogu ni zamisliti kako je to njega boljelo . Ne znam je li ga više boljelo to što neæe uspjeti ostvariti svoje snove ili to što su ga ti bolesnici udarali iz sve snage i to zbog dosade , bez ijednog jedinog razloga . Ti ljudi koji nekog pretuku na smrt , samo zato što se to njima prohtjelo , nisu ljudi . To su bolesnici , monstrumi . U njima se probudila životinja koja je dugo èuèala i skupljala sve u sebi . Nešto je prelilo kap u èaši i pukli su . Luka , koji nije ni kriv ni dužan , našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme i stradao , a da se nije ni okrenuo oko sebe .
Mene je njegova prièa rasplakala , a nisam ga ni poznavala . Ne mogu ni zamisliti kako je to boljelo njegove prijatelje , poznanike , a tek roditelje . Boljelo je to i profesore . Boljelo ih je to što više neæe vidjeti Lukin osmijeh , što više neæe biti tog uzornog uèenika , nove mlade nade Hrvatske . Tužno je to što ljudi danas misle samo na sebe . Prolaznici su mu mogli pomoæi , ali nisu . Svatko zbog svojih razloga . Savjest ih je izdala jer su znali da su mogli pomoæi , a nisu se ni potrudili . Izjedalo ih je to što su znali da je umjesto Luke mogao biti bilo tko drugi , njihovo dijete , muž , unuèe , a nisu pomogli . Ne kažem da su se morali uplesti meðu njih , ali mogli su pozvati pomoæ . Da su to napravili , Luka bi danas bio živ , završio bi fakultet i nosio bi svoj dobro poznati osmijeh . Ali njega više nema . Život je surov , nepravedan , bolan i ne treba skrivati svoje osjeæaje .
Ako se želiš smijati , smij se . Ako želiš plakati , plaèi . Nije sramota plakati , sramota je skrivati svoje osjeæaje u sebi i zbog toga se iskaliti na nekome drugome . Da , plakala sam . Ja koja inaèe ne plaèem pred drugima , plakala sam . Juèer , za vrijeme predstave , suze su mi išle na oèi . Ali suzdržavala sam se . Skrivala sam se iza osmijeha . I uspjela sam , sve dok nije došao onaj dio kada su svi pukli i poèeli bacati stvari . Dok ih krivnja / grižnja savjesti nije sustigla . Moraš biti od èelika da ne zaplaèeš dok gledaš tu predstavu . I , ako mi se pruži prilika , ponovno æu ju pogledati . Ali tada æu , bez straha da æe me netko vidjeti , plakati . Plakat æu jer je Lukina prièa jednostavno bolna , srcedrapajuæa .
Možda æe netko reæi da sam glupa što sam proplakala skoro cijelu predstavu , cijeli sat hrvatskog i sat razrednika zbog osobe koju nisam poznavala , ali da - to sam ja . I dok pišem ovaj sastavak plaèem , plaèem jer Luka to nije zaslužio . Želim promijeniti svijet . Želim da više nema maloljetnièkog zlostavljanja , bilo kakvog zlostavljanja uopæe . Želim da svatko odgovara za svoje zlodjelo . Da budu pravedno kažnjavani . Zato imam veliku želju postati odvjetnica i boriti
21
se za sluèajeve kao što je Lukin . Želim da nasilnici dobiju što veæu kaznu i želim da time plate svoje pogrešne èinove .
Znam da to neæe nadoknaditi izgubljene živote i nezaboravne dogaðaje , ali barem æemo sigurno hodati ulicama . Bez straha da æe nas netko na iduæem koraku ubiti . Želim osigurati bolju buduænost i sebi i drugima .
Žao mi je što su Lukini napadaèi prošli s tako malom kaznom . Što ih u prvih par mjeseci uopæe nisu ni pronašli . Godinu i pola zatvora za ubojstvo je stvarno premalo . A pustiti ubojicu nakon 6 mjeseci zbog dobrog vladanja na uvjetnu je stvarno ogavno . Možda nisu mogli znati hoæe li to ponoviti ili ne , ali mogli su djeci ( nama ) barem pružati sigurnost . Ovako znajuæi da Lukin ubojica i napadaèi slobodno šeæu istim ulicama kojim i mi šetamo , budi strah u kostima . Strah da nam se ne dogodi isto što i Luki .
Èemu služi današnja policija i vlada ? Da bi nam osigurali dobar i siguran život ? Èime ? Time što ubojice puštaju na slobodu ? Što æe prije stati na stranu kriminalca nego na našu ? Ne . Oni misle samo na sebe . Žele se dokazati i ispasti kao neke face . A zapravo ne razumiju da time što rade ispadaju jadni . Jadni da jadniji ne mogu biti . Gade mi se . Ne samo meni , nego i svima nama . Ako se žele dokazati neka se brinu za našu sigurnost i neka ne dopuštaju da zloèini proðu nekažnjeno .
Da Lukini prijatelji nisu pokrenuli potragu za napadaèima , vjerojatno ih nikada ne bi ni pronašli . Oni bi se ponašali kao da nisu ništa napravili , a policija da je uèinila sve šta je u njihovoj moæi . A Luka ? Ponašali bi se kao da nije ni postojao .
Možda Luka više nije meðu nama , ne udišemo isti zrak , nismo pod istim nebom , ali Luka je još uvijek živ . Živi u našim srcima . Tamo nikada nije ni otišao na onaj svijet , tamo se nikada nije prestao smijati . Tamo æe biti baš onakav kakav je uvijek bio . “ Stalno se smijao ! Stalno se smijao !” - Bit æe baš takav , stalno nasmijan . Tamo æe živjeti svakim danom punim pluæima . Mi možemo pokazati da nismo zaboravili na njega . Time što neæemo maltretirati nikoga oko sebe na bilo koji naèin . Time što æemo se boriti da takve sluèajeve istrijebimo . Neæemo nasilje moæi istrijebiti u cijelome svijetu , ali možemo u našoj okolini . Možemo poèeti od sebe . Lukinim roditeljima bi bilo jako drago da znaju da se mi i dan danas sjetimo njihova sina . Nakon 5 godina . Bili bi sretni kada bi proèitali naše sastavke i vidjeli da Luku nikada neæemo zaboraviti . Da nam je jako žao što je završio ovako kako je završio i da æemo se potruditi da više ne bude nasilja meðu nama . Luka , Luka je na nebu . Otišao je meðu anðele , anðele kakvim je bio baš on . Bio i ostao .
Luka , nikada te neæemo zaboraviti . Uvijek æeš biti na našoj lijevoj strani . Zauzeo si nam djeliæ srca koji ti nitko nikada neæe moæi oduzeti . Sjeæanje na tebe nikada neæe izblijedjeti . Možda ovo neæeš proèitati , ali ja znam da si uz nas u bilo kojem trenutku . I znam da ne želiš da mi plaèemo zbog tebe , znam da želiš da se smijemo poput tebe . Zato ja nisam napisala ovaj sastavak da bi netko plakao , nego da bih izbacila sav svoj bijes , tugu , žalost i milijun drugih osjeæaja koji se skupljaju u meni danima , na papir . A jednoga dana æemo se sresti , upoznati i biti nasmijani . Samo , morat æeš se strpjeti , još samo kojih 100 godina . Dok na ovome svijetu ne pokažem sve što si me ti nauèio kroz svoju prièu .
Jednoga dana . U to budi siguran .
Petra Gudek , 8 . razred