“ Ovo bi mogla biti moja ulica”
Predstava“ Ovo bi mogla bi mogla biti moja ulica“ je jako pouèna predstava. Ne govori samo o nasilju, nego i o problemima, tj. o stvarima koje se dogaðaju nakon strašnoga dogaðaja.
Predstava nije napravljena na rekonstrukciji onoga što se dogodio Luki Ritzu, nego kako su mislili da je bilo. Likovi nisu imenovani, nego predstavljeni po osjeæajima, tj. izgledu ili trenutnom stanju.
Svakome se može dogoditi da bude predmet ismijavanja, pretuèen ili izbaèen iz društva jer je drugaèiji. Predstava ima jako pouènu radnju i mislim da bi je svi naraštaji trebali pogledati.
Fora je biti drugaèiji, jer tako i drugim ljudima pokazuješ što znaèi imati svoje ja. I znati reæi kad je dosta, a ne iæi za nekim samo kako bi se dokazao. Prijatelji te trebaju prihvatiti onakvog kakav jesi, a ako te ne žele takvoga, ima još puno ljudi na svijetu, oko 8 milijardi, mora postojati netko kome se sviðaš.
Predstava nam je pokazala da nije dobro biti nasilan, makar mi to znamo, ali mislimo da je uvijek bolje slijediti nekoga, èak i ako to završi s gadnim posljedicama! Ne! Mlaði naraštaji èesto zatvaraju svoje probleme u sebe.
Ispostavilo se da je djeèak u plavoj majci postao ubojica jer je nasilje vidio od svog oca, pa je valjda mislio da je to u redu. Nije. Èesto djeca nisu jedini krivci. Mislim, takvi smo kakve su nas roditelji odgojili. Nismo li? Ne bih znala reæi. Mislim, ima nekih stvari za koje znam da nisu dobre, jer su mi mama i tata to rekli, ali ipak ih radim.
Samo želim reæi da ne mogu opisati kako sam se osjeæala tijekom predstave, mnogo stvari mi je palo na pamet. I nije to u redu, ali kako je Luka govorio:“ Ako oni to nekome naprave, a mi ih idemo kazniti( fizièkim maltretiranjem), onda smo na istoj razini kao i oni.“ A to ne bi bilo u redu?!
Nitko ne bi trebao biti takav, jer se sve više mladih života gasi. Trebali bismo cijeniti ono što imamo. Ovo je bila najbolja predstava na kojoj sam bila.
Dora Kanceljak, 7. razred
Zauvijek s nama
„ Uvijek se smijao.“ Te su mi rijeèi iz predstave‘’ Ovo bi mogla biti moja ulica’’ ostale duboko usjeèene u misli. A što bi bilo da mu je netko pomogao? Što bi se dogodilo da ga okrutni ljudi( ako se uopæe mogu nazvati ljudima) nisu tragièno pretukli?
Danas bi slušao rock i šetao ulicama. Baš kao i ostali mladi životi koji su se istim putem prerano ugasili.
Ne razumijem svrhu maloljetnièkog nasilja. Treba li ubiti nekoga samo zato što je drugaèiji i uvijek nasmijan?
Svatko normalan bi odgovorio na to pitanje jednim velikim NE, jer svaka biljka, svaka životinja i svaki èovjek imaju pravo na život. Navedenom predstavom je dokazano da postoje ljudi kojima je stalo do odnosa izmeðu nas, mladih i preporuèila bih svakome da pogleda tu predstavu ili da barem razmisli o sebi i ponašanju kakvo pristaje jednom èovjeku.
Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Luki i ostalima koji su preklinjali za pomoæ dok su im skupine napadaèa nemilosrdno gasile živote. Na kraju su u tome i uspjeli, ali nikada neæe moæi ugasiti njihova imena i sjeæanja.
Ubojicama æe zauvijek u glavi ostati slike njihovih zloèina, a da to nisu uèinili-Luka bi se još uvijek smijao.
Samo njemu svira bend na nebu, a on sigurno sluša s ostalim uliènim anðelima.
Nije tužan, jer zna da je njegovo ime neprocjenjivo poboljšalo svijest mladih.
Ana Mavračić, 8. razred
20